Hleb mi oduzmi, ako hoćeš,
vazduh mi oduzmi, ali
ne oduzimaj mi svoj smeh.
Ne uzimaj mi ružu,
koplje koje hitaš,
vodu koja naglo
puca u tvojoj radosti,
iznenadni talas
srebrn što te rađa.
Borba je moja teška
i vraćam se umorna oka
ponekad zato što videh
zemlju što se ne menja,
ali kad uđe u tvoj smeh,
popne se u nebo tražeći me,
otvara mi širom
sva vrata života.
Ljubavi moja, u času
najcrnjem hitni
svoj osmeh i ako nenadno
vidiš kako moja krv
škropi pločnike,
smej se jer smeh tvoj
biće za moje ruke
kao neka sablja sveža.
Kraj mora, s jeseni,
tvoj osmeh sigurno diže
svoj slap od pene,
a u proleće, ljubavi,
hoću da ti osmeh bude
ka cvet koji sam čekao,
plavi svet, ruža
moje zvonke otadžbine.
Smej se noći,
danu, mesecu,
smej se ulicama
vijugavih ostrva,
smej se ovom nespretnom
momku koji te voli,
ali kad ja otvorim
i zatvorim oči,
kad moji koraci idu,
kada se vraćaju,
oduzmi mi hleb, vazduh,
svetlost, proleće,
ali tvoj smeh nikad
jer bez njega bih umro.